O pripovijesti: “Najbogatiji ljudi u Čardacima, u malom mjestu u blizini rijeke Glibuše, imali su djevojčicu  imenom Srna. Pravo ime bilo joj je Brunhilda. Za sparnih ljetnih dana, djevojčica je sjedila uz prozor i slušala viku dječaka koji su se igrali po cijele dane i kupali u Gilbuši. Druženje s dječacima i izlaganje suncu, bili su joj zabranjeni. Tek uveče izašla bi s roditeljima u šetnju. Srna je zbog  toga bila jako nesretna. U jesen bi roditelji poveli Srnu sa sobom na berbu grožđa, na Marčinkovu glavicu.  Bila je to prigoda da se naigra do mile volje. Trčala je po livadama i šumarcima i šetala s udovicom Klarom, vlasnicom vinograda, koja je prodavala grožđe njenim roditeljima. Šećući tako, došle su do najsiromašnije kuće u kraju. Živjela je tu kljasta Sava, žena  koja nije imala obje šake, a izrađivala je najljepše vezove. Pričajući sa Savom, ugledaše  dugu koja se pojavila iznad okolnih sela. Čuvši priču, kako može postati dječak, protrči li ispod duge, Srna pojuri što su je noge brže nosile. Trčala je i trčala i mislila samo na dugu. Na putu joj se ispriječilo Mrtvo jezero. Pala je u njega i utopila se.  Njenu smrt roditelji nisu mogli preboljeti. Shvatili su kako su grdno pogriješili i sami su sebi oduzeli život, skočivši sa bedema tvrđave u nabujalu Glibušu.”

Leandrea Sužnjević, 7.a