Šaljive narodne priče nastajale su, kao i usmene književne vrste, stotinama godina, prenoseći se od usta do usta, vremenski i prostorno. I danas ih bake i djedovi rado pričaju djeci. Narodne pripovijetke iz prošlosti važne su nam i kao svjedočanstvo i pomagalo u istraživanju povijesti i običaja pojedinih sredina. Narodnu pripovijetku kao zaseban književni oblik uvela su u književnost braća Grimm.

Čitatelji koji dožive i shvate tu čudesnu maštu pripovijetki, svaki put drukčiju; koji proniknu u duboku, vjekovima stjecanu mudrost ispričanu kroz likove i nađu u njima vrijednosti koje iz njih zrače sve do danas, najviše će se obogatiti štivom. (Iz pogovora knjizi)

Meni se posebno dopala priča o Nasarajdinovim guslama. „Jedne je noći Nasrajdin otišao pokrasti dućan. Uzeo je turpiju i počeo turpijati. Tad su naišli stražari i pital ga što radi, a on im je odgovorio da gudi. Oni su ga na to upitali: „Zašto se gusle ne čuju?“, a on im odgovori: „Čut će se sutra kad dućan bude pokraden“.

U našoj knjižnici ima mnogo djela narodne književnosti koje možete čitati. To su: „Šaljive narodne pripovijetke“, „Hrvatske usmene priče“, „Ilustrirane hrvatske bajke“, „Hrvatske usmene lirske pjesme“ i „Biserno uresje“.

Luka Tadić, 5.b