Gubec, Matija Ambroz, bio je vođa hrvatsko-slovenske Seljačke bune 1573. Spominje se kao kmet (Ambroz Gubec) u selu Hižakovcu na stubičkom vlastelinstvu u popisima crkvene desetine (poreza) iz 1556. i 1560. te u stubičkom urbaru iz 1567. Vodio je pripreme ustanka i predvodio dio seljačke vojske u Hrvatskom zagorju, gdje je vjerojatno proglašen seljačkim kraljem. Nakon gušenja bune zarobljen je i odveden u Zagreb, gdje je (prema uglednom povjesničaru M. Istvánffyju) mučen užarenim kliještima, okrunjen užarenom željeznom krunom i raščetvoren. Njegov lik i djelo obrađen je u mnogim djelima hrvatskih umjetnika (roman Seljačka buna A. Šenoe, drama Matija Gubec M. Bogovića, opera Matija Gubec I. Lhotke Kalinskog, slike O. Ivekovića i F. Quiqereza, spomenik u Gornjoj Stubici A. Augustinčića, film Seljačka buna 1573. V. Mimice i dr.).                                                             (Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Matija_Gubec)

                 Matija Gubec

                                                          (Izvor: http://unique-cro.deviantart.com/art/Matija-Gubec-437062388)

Godine 1573. muka zagorskih kmetova je prekipjela, izbila je punom silinom seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca. Razloga za to bilo je više. U šesnaestom stoljeću zbog turskog pritiska kmetovi imaju sve više obveza prema svojim gospodarima. Na bunu su utjecale i tadašnje prilike u Hrvatskom zagorju - nasilništvo Franje Tahija i njegove borbe s drugim plemićima za posjede u Susjedu i Donjoj Stubici. Seljaci su se protiv Tahija više puta žalili caru, a kad im nije pružena pomoć, počele su pripreme za ustanak. Uspostavljene su veze sa slovenskim seljacima i sitnim građanima. Ustanak je izbio na dani znak na obje strane Sutle. Svaka je kuća dala po jednog vojnika seljačkoj vojsci. Vrhovni vojni kapetan bio je Ilija Gregorić, a stvorena je i vlada u kojoj su bili Matija Gubec, Ivan Pasanac i Ivan Mogajić, sva trojica iz Stubice.

Podaci o ciljevima bune svjedoče o tome da je u krugu obespravljenih kmetova nastala politička koncepcija o preuređenju čitavoga tadašnjeg društva. Seljaci su govorili o prodoru do Ljubljane i mora. Time bi si otvorili ceste za slobodnu trgovinu. Istodobno, namjeravali su ukinuti pokrajinske granice, tridesetinu, feudalne daće, sami bi ubirali poreze i branili granice. Priznata je carska vlast, ali bez posredovanja plemića. Ciljevi ustanika - dokinuti političku vlast plemstva, uništiti feudalnu crkvu i sve feudalne terete, pridali su seljačkoj buni iz 1573. snažno antifeudalno obilježje. Upravo zbog toga su se feudalci brzo pripremili za protuakciju.
Već 5. veljače carski zapovjednik Turn razbio je seljački odred kraj Krškog, a idućeg dana podban Alapić vojsku koja se skupljala kraj Jastrebarskog i Samobora. Četiri dana poslije, jaka feudalna konjica, banski graničari i haramije sukobili su se s glavninom seljačke vojske, pod Gupčevim vodstvom, kraj Stubičkih Toplica. Seljaci su pružali neočekivano žestok otpor, iako su bili mnogo slabije naoružani.
Sam je ban i biskup Juraj Drašković tu bitku nazvao velikom. Gubec je, kako piše mađarski povjesničar Istvanffy, prije početka okršaja seljacima govorio neka budu svjesni da trebaju pobijediti ili očekivati jao pobijeđenima.
Pobijedila je ipak plemićka vojska nakon četverosatne nemilosrdne borbe. Uslijedila je krvava odmazda. Uz tri tisuće palih kraj Stubice, mnogi su kmetovi povješani i osakaćeni. Ustanički vođa Matija Gubec - kaže legenda - okrunjen je usijanom krunom, mrcvaren i na kraju rasječen mačevima. Drugi, pak, izvori navode kako se sam Drašković zauzeo da kazne ne budu okrutne.

                                                             (Izvor: http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/01sijecanj/0128SeljackaBuna.htm)