2012-03-16 11:28:17

Dani hrvatskog jezika

Dani hrvatskog jezika se obilježavaju se svake godine od 11. do 17. ožujka u spomen Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je u časopisu Telegram bila objavljena 17.3.1967. godine, a kojom se traži ravnopravnost hrvatskog književnog jezika u uporabi i vrednovanju u javnom životu, školstvu i upravi.

 Dana 13. ožujka  1967. Deklaracija je prihvaćena, do 15. ožujka potpisale su je sve relevantne udruge i ustanove, a 17. ožujka 1967. kulturne institucije objavljuju Deklaraciju( http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-jeziku-pov-deklaracija.html)

 

Ljepotu svojeg jezika opjevali su i naši pjesnici Vladimir Nazor i Petar Preradović. U nastavku pročitajte njihove pjesme, a potom i što su Ana Gudović i Klara Žakić istražile o Vladimiru Nazoru.

 

RODU O JEZIKU


O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom
U komu te mile majke
Usnivahu slatke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se svijest probudi
Te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nigdje
Do na tvoje majke grudi!

Po njemu te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uvijek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njega mi se grli
I u čvrsto kolo veži
Pa ti neće vremeniti
Burni trijesi da nahude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!
(...............................................)
Ljub' si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svoga cvijeta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U prošasti sjena puka,
Ubuduće niti sjena!

Petar Preradović     

 

JEZIK RODA MOGA

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) -
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči, -
To je jezik roda moga!

 

Petar Preradović     

 

HRVATSKI JEZIK

 

 U tebi sam vijek svoj proživio,

Drevni i lijepi jeziče Hrvata;

Rođen na morskom pragu tvojih vrata,

Polako sam te, uz trud, osvojio.

 

Povede ti me i gdje nisam bio.

Na vrhu gore i na kraju gata,

U kolibici, u kući od zlata

Svuda je meni glas tvoj žuborio.

 

Htio sam biti glazbalo na kome

Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće

Rojevi riječi u govoru tvome.

 

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,

Da u tebi dišem i da živim s tobom,

I onda kad me više biti neće.

 

Vladimir Nazor        

 

O JEZIKU


O njemu, da! O čarobnome vrelu,
Što davno ključa iz šikare naše
I snagu svoju razmaho je cijelu
Kada ga stijenje i glib zatrpaše!

On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,
Kroz zlato njiva, zelenilo paše;
Na vatru nalik lije svjetlost vrelu
U sve nam sude, čuture i čaše.

Ne znamo da l' smo gradili mi njega,
Il' on je nama svoju dušu dao. -
A sada, nov kad mulj i suša prijeti

U ovom lomu i gaženju svega
Još nikad Hrvat nije bolje znao
Da mu je s njime živjet i umrijeti.

 

Vladimir Nazor        

 

 

Vladimir Nazor rođen je 1876. godine. Bio je pjesnik, pripovjedač, romansijer, putopisac, esejist. Djetinjstvo je proveo na Braču, gdje je pohađao pučku školu. Godine 1886. nastavio je školovanje u Splitu, najprije u klasičnoj gimnaziji, a potom prelazi u realku. Godine 1902. diplomirao je, ali je još kao suplent počeo raditi u splitskoj gimnaziji. Godine 1918. prelazi u Zagreb, ali već 1920. odlazi u Crikvenicu kao upravitelj dječjeg doma. Umirovljen je 1933. Nakon višedecenijskog izbivanja s rodnog otoka, 1936. povlači se u Bobovišća, ali se ubrzo opet vraća u Zagreb. Nazor se još kao srednjoškolac počeo baviti književnim radom. Svoju prvu pjesmu objavio je u „Narodnom listu“, a prva njegova knjiga su „Slavenske legende“. Važnija su mu djela: „Knjiga o kraljevima hrvatskijem“, „Veli Jože“ i dr. Umro je u Zagrebu 19. lipnja 1949. godine.

 

Izvor: Leksikon hrvatskih pisaca

Ana Gudović i Klara Žakić

 

 


Osnovna škola "Matija Gubec" Cernik