Prošlo je tjedan dana otkako je snijeg napokon pao, a još nisam čuo nijednu pozitivnu o toj, za ovo doba, sasvim normalnoj pojavi. Čini se kao da smo se svi zaboravili malo djetinje proveseliti onome čemu se djeca od srca vesela, da smo zaboravili kakav je to osjećaj doći kući pred mater mokre odjeće, smrznuta nosa i natečenih nožnih prstiju. I sam  sam takav, ne želim se izdvajati. Mrgud sam već posljednjih tjedan dana otkako mi je došlo do glave da ću možda ove zime ipak morati uhvatiti lopatu u ruke i razbacat ono malo snijega koji mi se nataložio ispred garaže da uopće mogu normalno funkcionirati (dakle, bez auta nisam normalan, al koliko je to normalno, to je već upitno). No, kolega Zoran Dorontić nije tako mislio. On je jedan od rijetkih koji uživa u ovom vremenu iako se vozi na posao po ledu i snijegu svakodnevno po pedesetak kilometara. Budući da u školi vodi sportsku školu za klince iz prvog i drugog razreda, kao pravi pedagog i snjegoljubac obećao je klincima sanjkanje u četvrtak 9. veljače. Kao pravi kolega pozvao je i nas ostale učitelje da se priključimo i malo prošetamo prirodom, no svi smo naravno samo odmahnuli glavom i izmislili svako svoj razlog, brigu, opterećenje i posao zbog kojeg nismo bili u stanju poći. Naravno, bilo je nas koji nismo imali pametnijeg posla pa smo mu se odlučili pridružiti. Bio sam skeptičan prema toj ideji otpočetka (ma šta ću ja snježni mrgud-učitelj s njima tamo, s pačurlijom iz prvog i drugog razreda), no moja znatiželja je ovoga puta bila snažnija od urođenog mi pesimizma i skepticizma. U 14. sati sam se tako opremljen do zuba odjećom i dobrom voljom priključio veseloj povorci prvaćića i drugačića, učiteljici Snježani koja se oboružala kamerama i fotićima, učitelju Miši s termosicom kave te Zoranu na čelu kolone. I krenula smo pjevajući do križa, na Popovo brdo ponad Cernika. Uspon je trajao za neke predugo, za neke malo manje dugo. Neki su se vukli s noge na nogu, nekima su saonice bile teške, neki su odustajali na pola puta i spuštali se dolje pa se ponovno penjali, no većina od nas tridesetak je došla neposredno ispod spomenutog brda i krenula u ludorije. Sanjke, skije, vreće i PVC preparati za klizanje jurnuli su veselo niz padinu, padali u snijeg, skakali po rupama, kočili, klizali, opet se ustajali i kretali iznova. Kao „pravi“ nastavnik uvalio sam  se na saonice s najmanjima i jurio stazom dugom petstotinjak metara tri i pol puta (op.a. jednom sam na pola staze završio u šikari i nanosu snijega pokraj staze, zato i brojim tri i pol). Nakon sat vremena ludovanja, krenuli smo u konačan spust do sela. Umorni, mokri, zaleđeni i sretni trebali smo to samo zabilježiti fotoaparatom. I jesmo, naravno. Vaša je šteta što na fotki nećete čuti : „Tko je najbolji? Sportskaaaaaa školaaaaa“.

A vjerujte mi, jesu najbolji. Kad su u ovom mrgudu probudili ljubav prema snijegu, itekako jesu. Što se tiče vas ostalih, priključite nam se idući tjedan… Idemo opet J