Grigor Vitez rođen je 15. veljače 1911. godine u Kosovcu, selu koje je od našeg Cernika cestom udaljeno samo 17 kilometara. Stoga je njegovo značenje za nas još i veće. Vitez je najprije pisao za odrasle, a kasnije se afirmirao kao dječji pjesnik. Djela koja je posvetio djeci, njegova su najbolja djela. Rijetki su među nama oni  koji ne poznaju Vitezove pjesme, a mislim da ih većina zna i napamet: „Nema za mačke škole“, „Kad bi drveće hodalo“, „Kako živi Antuntun“, „Dohvati mi tata mjesec“, „Jeka“ ili/i mnoge druge. Osim pjesma za djecu, Grigor Vitez pisao je i igrokaze, priče, crtice, bajke, književne prikaze i članke. Prevodio je s ruskog, slovenskog i francuskog jezika, uređivao dječji časopis „Pionir“ te uredio nekoliko antologija i zbornika. Grigor Vitez umro je 23. studenog 1966. godine u Zagrebu, a pokopan u svom rodnom selu.

Savez društava „Naša djeca“ osnivač je Nagrade Grigor Vitez koja se od 1967. godine dodjeljuje književnicima i likovnim umjetnicima koji žive i djeluju na tlu Hrvatske, za njihova autorska dostignuća u knjigama za djecu, objavljenim u jednoj izdavačkoj godini.

Objavljena djela Grigora Viteza

Knjiga pjesama za djecu:    Vesele zamke, Prepelica, Sto vukova, Kad bi drveće hodalo, Jednog jutra u gaju, Iza brda plava, Hvatajte lopova, Gdje priče rastu.

Slikovnice: Medvjed kao pudar, Dva pijetla, Tko će s nama u šumicu, Životinje spavaju, Maksimir.

Proza za djecu: Bajka o glinenoj ptici.

Vaša knjižničarka: Kristina Dujmović

ŠUMA U PJESMAMA GRIGORA VITEZA

U GOSTIMA KOD KUME ŠUME

Šuma nas je zvala,

Pozive nam slala,

Rekla crnom kosu:

Zovi djecu! To su

Moji gosti najmiliji,

Najvedriji,najčiliji.

A kos na vrh hrasta stao,

Zviždukom nas dozivao:

Ovdje vam je, djeco, raj,

Pozdravlja vas stari gaj.

I još s neba ševa javlja:

Tu je sunca, tu je zdravlja!

Ostavite školu, stan,

Dođite na čitav dan!

Čak i vrapci živkaju

I oni nas zivkaju.

A mi došli, gosti zvani,

Mi zekani skakutani,

I mi ptići cvrkutani,

Mi smo ptići pernatići,

Vjeverasti vjeverići,

Mi smo mladi kosovići,

Kreštalići, drozdovići,

Svrake stare klepetuše,

Golubovi napniguše,

Mi civkamo ko sjenice,

Kriještimo ko kreštalice,

Ko kosovi fićukamo

Grgućemo i kukamo,

Huhučemo kao sove,

Šuma jekom se odzove,

Šuma ječi: hoj! hoj! hoj!

U panju je pčela roj.

Pčele vele:zu! zu! zu!

Ne prilazi preblizu!

Granom maše stari hrast ,

A pod hrastom - prava slast!

Jagoda se roj rumeni,

Svaka mami: k meni! k meni!

Tamo jele kolo vode

Kraj izvora bistre vode,

Izvor brblja i žuborka

Poput laste poput čvorka.

To je piće

Za nas ptiće!

Bistra voda ledenica,

Slatka kao medica!

Tu piju i vjeverice,

Pčelice i sitne ptice.

To će šumski potok biti,

Tu dolaze srne piti,

Srne, srne, plahe srne,

Što na šuštaj svaka trne.

Svuda na sve strane

Diraju nas grane

Kušaj dublje zaći

Pa  ćeš gnjezdo naći

Gdje obliće kosovica,

Plače ko udovica.

Ne činimo ptici jade,

Ne dirajmo njene mlade!

Oni će nam zviždukati,

U šumu nas opet zvati.

A kad veče

Već priteče,

Onda,

Kumo šumo,

Zbogom!

Brže kući,

Zapni nogom!

Doviđenja drugom zgodom!

Stupa četa brzim hodom.

A u šumi i nasta mir:

Čuje se kad padne žir.

GOVOR ŠUME

Šuma ima kosu tamnu nepokornu

I oči blage ljubičaste.

Glas joj struji kao dobar vjetar

Kad mi govori:

Sjedi pod moj krov.

Imam za te odmor

Puno srce.

Imam za te riječi

Iskrenih kao lišće i trava

Otvorenih kao cvjetovi.

Imam za te puna usta tišine

Kakve nema ni jedno mjesto na svijetu

Kakve nemaju zvijezde

Kakve nema duboki ocean

Kakve ne znaju začuđene oči malih riba.

ŠTO MI SE TUŽIO HRAST

Jednom sam prisluhnuo da čujem što to zapravo šumi hrast. Da li on to to samo razgovara s lahorom da mu prođe vrijeme ili nešto došaptava drugom drveću.Nedaleko se čule sjekire i pile kako odjekuju u šumi.I čuo sam tada ovo:

Kad mi ljudi dođu blizu,

Kao da me pogledima grizu:

Dođu sa sjekirom ili pilom ,

Jeza mi prođe i najtanjom žilom!

Oni bi htjeli da ja budem kakva mrtva stvar,

Da budem stol, krevet il' ormar

Ili vrata,

Ili prozor s trećeg kata,

Ili kakva glupa klupa.

Oni se svašta sjete:

Metnu me u parkete

I po meni gaze,

Kao da sam ja komad njihove staze.

Ili hoće da budem bure

I da iz mene pića cure,

Ili me pale, da se na meni  griju

 (A to je najgori od jada sviju!)

A ja najviše volim u šumi šumiti

Volim gusta hladovina biti,

Volim vjeverice kriti,

Volim ljuljati ptice i gnijezda

I noću brojiti jata zvijezda.

KAD BI DRVEĆE HODALO

Kad bi drveće hodalo,

Šume bi se razilazile na sve strane.

Drveće bi hodalo,

A mahale bi njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,

I parkovi šetali nedjeljom sa šetačima,

A možda bi i zaigrali malo s igračima.

Kad bi drveće hodalo,

Među pticama bi došlo do velike pometnje,

Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,

Ja bih pisao naranči sa juga,

Neka dođe kod mog bolesnog druga.

TRI ŠUMSKE ZAGONETKE

KLUPKO

Vidio sam klupko bez konca,

A na njemu same igle.

Igle se najednom digle,

Išle,išle

I kući stigle.

(Jež)

DIV

Stotinu ruku

Stotinu nogu

Ima div

A-živ.

(Stablo)

TELEGRAFIST

Telegrafista jednog znam,

U zelenoj živi kući,

On uvijek ruča sam,

Telegrame kucajući.

(Djetlić)