Recite nam nešto o Vašim prvim koracima u svijet književnosti, točnije, kada ste počeli pisati?

U početku sam pisala za dječje časopise: Radost, Modru lastu, Prvi izbor i druge. Neke od tih priča, poslije su pretočene u slikovnice. Tako je nastala i moja prva slikovnica „Kišna kap“. Poslije je sve išlo lako i jednostavno, a do sada sam objavila ukupno šest knjiga.

Odakle crpite inspiraciju za sva ta djela i što mislite, zašto se čitatelji, posebice on mlađi, tako čvrsto vežu za Vaše priče?

Budući da sam profesorica hrvatskoga jezika i radim u školi, upravo u druženju s učenicima, mladim ljudima, nailazim na neiscrpno vrelo inspiracije, jer u kontaktu s njima vidim koji ih problemi muče, vidim teme koje oni žele da budu obrađene i susrećem zanimljive likove koje mogu pretočiti u priču. Oko sebe imam obilje materijala i jako puno situacija koje mogu ugraditi u svoje priče.

Zašto se učenici vežu uz te priče? Možda baš zato što te priče često puta djeluju kao da su prepisane iz samog života i zato što se mnogi mogu prepoznati u tim pričama. Dakle, razumijevanje dječjeg svijeta, življenje s problemima mladih ljudi i djece, rezultiralo je dobrim poznavanjem tema koje vas djecu i mlade zanimaju.

Malo je stvari koje čitatelja može obilježiti kao prva knjiga koja pronađe put do njegova srca. Za koju biste Vi knjigu mogli reći isto, točnije, koja Vam je knjiga ostala u sjećanju i kojoj se uvijek vraćate?

Ja sam veliki čitač, čitanje je moja strast i ne mogu zamisliti život  bez knjige.

Dogodi se samo iznimno da se knjigama koje sam prije čitala vraćam. Ako bih se morala odlučiti od knjiga koje su namijenjene djeci, uvijek bih rado pročitala neku od knjiga naše spisateljice Ivone Šojatović. Volim čitati i Hrvoja Kovačevića, kao i Sanju Lovrinčić.

Iako je sadržaj bajki uglavnom već opće poznat, bajke su nešto što bi svakako trebalo uvijek pročitati.

Diplomirali ste književnost i defektologiju, autorica ste šest knjiga zbog kojih ste postali uzor mnogima. Jeste li ostvarili svoj životni cilj?

Mogla bih reći da jesam jer sam zapravo spojila dvije stvari koje su mi jako važne i bitne. Iznimno volim knjigu i zato sam sretna što mogu predavati hrvatski jezik i književnost, ali isto tako imam naglašeni senzibilitet za djecu s posebnim potrebama i želim pomoći takvoj djeci. Volim svoj posao i mogu reći da sam ostvarila svoj cilj i da sam zaista sretna zbog toga.

Pišete li redovito i imate li kakvu rutinu dok pišete?

Ne pišem redovito. Pišem kad imam inspiraciju, kad mislim da imam nešto za reći. Pisanje je za mene nešto što dođe izvan mene same, jednostavno, priča zaživi u glavi i onda sjednem i zapišem ju. Dakle, sve je stvar inspiracije!

Jeste li upoznali nekoga tko je pročitao sve Vaše knjige?

Moram priznati da jesam. To su uglavnom moji učenici koji su jako nestrpljivi i uvijek me pitaju jesam li napisala što novo i kada će to izaći.

Vjerujem da Vas dolazak u Cernik vraća u dane djetinjstva, a posjet našoj školi budi sjećanje na školske dane. Koliko se školstvo od Vaših dana promijenilo do danas? Kakva bi škola trebala biti po Vašoj mjeri?

Već tridesetak godina ne živim u Cerniku i naravno da su me ponijele emocije. Gotovo da nisam prepoznala ovu školu u kojoj nije bilo knjižnice i mnogo toga.

Školstvo bi trebalo omogućiti učenicima slobodu u odabiru sadržaja koji ih zanimaju te se prilagoditi vremenu u kojem danas živimo.

Čime se bavite u slobodno vrijeme kada ne pišete?

Kao što sam već rekla, jako volim knjigu pa u slobodno vrijeme uglavnom čitam. Kada dođem u knjižnicu, ja sam kao dijete s bombonima, sve bih uzela pa se iz knjižnice vraćam s hrpom knjiga.

Kakav je vaš stav prema fenomenu današnjice, posebno raširenom kod naših „slavnih“ osoba- svatko bi napisao knjigu? Kako se pravi zaljubljenik u knjigu osjeća pred takvim sadržajem?

Sad ste potaknule jedno pitanje o kojem bi se moglo govoriti dugo i opširno. Svi misle da mogu pisati knjige, iako mi se čini da nikad nije bilo manje dobrih knjiga nego u današnjem vremenu. Mogućnost da se koristimo jednom lakom tehnologijom, stvorila je dojam da je napisati knjigu lak posao i da to može svatko. Knjigu može napisati svatko, ali knjigu kao umjetničko djelo, to mogu napisati samo oni koji su na to pozvani i koji imaju taj dar. Književnost nije nešto što je dano svakome. Nažalost, današnji čitatelji posežu za sadržajima i knjigama koje nisu vrijedne da se pročitaju.  Knjiga bi trebala biti istinski užitak i ostati umjetničko djelo.

Ove smo godine počašćeni vašim angažmanom u povjerenstvu Susreta malih pjesnika. Iako je pjesma rezultat trenutačne, osobne inspiracije, imate li ipak kakav savjet za naše buduće pjesnike (na što da obrate pozornost prilikom pisanja)?

Uvijek mi je teško oko toga dati savjet jer pisanje nije zanat i vještina u kojoj se može dati savjet i ne može se stvarati po receptu. Mali pjesnici bi trebali u prvom redu podosta čitati, upoznati relevantne primjere književnosti, obogatiti svoj rječnik i upoznati što više primjera poezije i proze, te ono najvažnije, uvijek biti svoji i originalni, iskazati ono što doista osjećaju. Poezija, od svih umjetničkih djela, najmanje trpi pretvaranje.

I za kraj, planirate li nas u budućnosti razveseliti kojim novim naslovom?

Da, upravo sam do pola gotova s rukopisom koji ću objaviti. Bit će to kombinacije bajke i realnosti. Glavni će lik biti jedan dječak koji ne čuje i koji u svom svijetu tišine komunicira sa životinjama i nekim pojavama koje inače ne mogu govoriti- to su elementi bajke. Kada će knjiga biti gotova i kako će dalje teći, to nikad ne znam unaprijed. Ja krenem pisati pa kamo me to odvede, ali vjerujem da će uskoro i taj rukopis biti gotov, a onda će, kroz neko vrijeme, i knjiga ugledati svjetlo dana.