Nakon dugog iščekivanja došao je i taj dan, dan polaska za Bugarsku u okviru Comenius projekta. Učiteljice Marija Galić i Karmela Marić sve su organizirale mogli smo krenuti na dugo očekivani put.  Iako smo se morali ustati u rane jutarnje sate bili smo svi vrlo uzbuđeni. Trebalo nam je oko sat vremena da dođemo do Zagreba. Otišli smo do aerodroma i nestrpljivo smo išli na razne provjere. Nakon kratkog vremena trebali smo se ukrcati u avion. Vani je padala kiša i još je bio mrak pa se nije baš najbolje vidjelo kroz prozor aviona. Smjestili smo se na svoja mjesta i čekali polijetanje. Stjuardese su počele obilaziti putnike i moliti da budemo vezani. Kad su se stjuardese vratile u svoj kabinet počelo je polijetanje. Nakon nekoliko minuta bili smo skroz iznad oblaka. To je bilo nešto predivno za vidjeti. Oblaci su izgledali kao skupine šećerne vune, nebo je bilo potpuno plavo i sunce je sve osvjetljavalo. Bilo je vrlo uzbudljivo. Let je završio dok kažeš keks i zbog toga nam je bilo žao, ali nije bilo vremena za žaljenje. Sletjeli smo u njemački grad Frankfurt tj. grad u kojem je najveći europski aerodrom. Žurili smo na provjere za let i nakon toga smo čekali jedno sat vremena do leta za našu konačnu destinaciju, Sofiju. Zadivljeno smo promatrali goleme avione koje svakih nekoliko minuta dolaze i odlaze s aerodroma. Ušli smo u naš avion i zauzeli svoja mjesta. Poletjeli smo opet iznad oblaka na visinu od 11 km i opet zadivljeno promatrali prizore koje vidimo iz aviona. Ovaj put smo letjeli duže i to nam se svidjelo. Kad smo stigli u Sofiju morali smo uhvatiti bus na aerodromu i krenuti prema hotelu. Kad smo ostavili stvari u svojim sobama odlučili smo otići sami bez vodiča u razgledavanje Sofije. Nastavnica Marija je s kartom u ruci pokušala nekim Bugarima objasniti gdje želimo otići, u Mc Donalds. Onako gladni i iscrpljeni na kraju smo ga ugledali i ondje smo pojeli našu večeru. Poslije smo istraživali sam centar Sofije, a onda smo se vratili u hotel. Svima nam je u mislima bio samo krevet jer smo bili vrlo umorni od svog tog višesatnog hodanja po Sofiji. Ujutro smo pojeli naš doručak i krenuli sa ostalim učenicima i nastavnicima u razgledavanje znamenitosti. Upoznali smo se sa mnogo učenika, sprijateljili i raspričali smo se s njima o svemu i svačemu. Sljedeći dan smo krenuli u maleni gradić imenom Belitsa. Trebalo nam je 4 h vožnje busom da bismo stigli ondje. Na pola puta do Belitse zaustavili smo se kod jednog ogromnog samostana i njega smo obilazili. Kad nam je bilo dosta razgledavanja vratili smo se u bus i nastavili put do Belitse. Došli smo u novi, ljepši i bolji hotel. Svima nam se svidio. Kako je već skoro bio mrak morali smo se spremiti za večeru dobrodošlice. Trebali smo doći u restoran preko puta hotela i tamo je već sve bilo pripremljeno. Bugarske učenice su nas lijepo ugostile i stalno su se družile s nama. Bile su vrlo prijateljski raspoložene. Negdje oko ponoći smo se vratili u svoje sobe. Bilo smo umorni. Sljedeći dan nam je bio predzadnji i to nas je žalostilo. Morali smo ova zadnja dva dana iskoristiti do maksimuma. Nakon doručka su nas odveli u njihovu školu koja je ujedno i osnovna i srednja škola koja ima više od 600 učenika. Nastavnici su sami obilazili školu sa učiteljima, a mi djeca smo bili sami za sebe. Mnoga djeca su se željela upoznati s nama i uslikati se. Nastojali smo sa svima barem malo porazgovarati. Onda smo krenuli prema nacionalnom prirodnom Parku Plesnih Medvjeda. Ondje medvjedi plešu kad im se svira ali nažalost to nismo imali prilike vidjeti. U tom parku ima nekoliko vrsta medvjeda i priroda je stvarno očaravajuća. Kad smo obišli cijeli park zaputili smo se nazad u Belitsu koja je bila udaljena 10 km. Cesta je bila jako grbava i to nam je smetalo ali izdržali smo. Nakon nekog vremena bus je opet došao po nas pred hotel i odveo nas u restoran izvan Belitse. Ondje nas je čekalo puno hrane ali nikom se nije svidjela. Tamo su nas oblačili u njihovu narodnu nošnju i slikali nas. Kad smo se vratili u hotel odmah smo se zaputili u svoje sobe. Došlo je i naše zadnje jutro koje nismo željeli. Nakon doručka opet smo se zaputili u njihovu školu i svatko je održao prezentaciju svoje zemlje kroz godišnja doba (jer je to bio zadatak). Kad samo završili sa prezentiranjem imali smo slobodno i opet smo išli po školi, slikali se i upoznavali s drugima. Poslije toga otišli smo busom u obližnje još manje mjesto zvano Bansko. Ondje smo obilazili crkvu, grad i starinske kuće. Ostalo nam je i vremena za suvenire. Kad smo se vratili u Belitsu trebali smo se spremiti za oproštajnu večeru. Ta nam je večer bila najzabavnija i najemotivnija. Većina nas se i rasplakala. Nitko nije želio otići jer smo se ludo zabavljali i smijali. Pošto su nastavnici bili vrlo umorni oni su otišli vrlo rano, a mi učenici smo ostali otprilike do ponoći. Svima nam je bilo žao što odlazimo, ali znali smo da će tako biti. Ujutro smo se zaputili prema Sofiji. Otišli smo do aerodroma i poletjeli za Frankfurt. Kad smo stigli u Frankfurt morali smo čekati let za Zagreb. Da skratimo čekanje obilazili smo razne trgovine koje su ondje. Na kraju smo otišli i u Mc Donalds. S prozora Mc Donaldsa mogla se vidjeti cijela pista pa smo se zagledavali u razne avione. Eto, došao je i trenutak kad smo morali krenuti prema avionu. Smjestili smo se na naša sjedala i čekali polijetanje. Vrlo brzo je prošao let i bili smo u Zagrebu. Bilo je to jedno vrlo čarobno iskustvo koje ne neće zaboraviti.

Ana Šporčić i Toma Bigović, učenici 7.a

Više fotografija u FOTOGALERIJI.