Moje osnovnoškolsko iskustvo

Bok! Ja sam Karlo Szabo i upravo sam započeo novu školsku godinu. Sad sam jedan osmaš. Uskoro ću ja ovu školu i napustiti. Osmi razred je zadnji razred koji ću polaziti u osnovnoj školi. Na dalje me čeka srednja škola, pa fakultet... Jedan jako velik i dugačak put do onoga što želim postati. Ali ću uvijek najbolje pamtiti osnovnu školu kao jedno najdraže iskustvo u kojem sam naučio najviše stvari, ali i najbitnijih stvari. Tu sam na neki način započeo svoj život. Došao sam u prvi razred i naučio prvo slovo, prvi broj, našao prve prijatelje, imao prvu bilježnicu u kojoj sam pisao sve i svašta, otpjevao prvu pjesmicu, osjetio se posebnim i sretnim... Da, puno sam toga učinio i većina toga mi se svidjela. Osjećao sam se energično. Volio sam kad je nastavnica pisala po ploči, a ja onda gromade pisao u svoju bilježnicu. Taj je početak bio nešto najbolje i najposebnije. I dan danas se sjećam onih vježbi kad smo učili - pisana slova pa nam je učiteljica zadala da 20 puta napišemo slovo I , ili A , ili E... Toliko sam to volio. Najgore mi je bilo u prvom razredu kad sam morao nacrtati auto. To mi je bio tako velik problem da sam se čak i rasplakao. Molio sam baku da mi nacrta kotače jer moji nikad nisu uspjeli biti okrugli poput njezinih kotača. Hahah, danas se tome smijem i smijem. S učiteljicom Klementinom sam proveo četiri predivne godine učenja kroz zabavu. Bilo je zaista predivno. Odgoj nisam tad primao samo kod kuće, odgajala me i učiteljica, ali i cijela škola. Sjećam se kako sam bio zaprepašten kad sam saznao da u četvrtom razredu učimo brojati do milijun. Mislio sam da će nas učiteljica ocjenjivati i da ćemo pred njom morati sve te brojeve izbrojati. To su bili maleni problemi koje sam tada smatrao jako velikima, a danas me nasmijavaju.

Ljeto prije nego što sam krenuo u 5. razred bio sam zaprepašten. Čak toliko da nisam mogao spavati. Zbunjivale su me priče koje su mi pričali stariji. Peti razred je najteži, moraš se brzo prilagoditi, svaki dan učiti, pisati zadaću... To me je jako plašilo. Pričali su svakakve grozote. Ali kad sam došao u 5. razred, osjetio sam nevjerojatnu snagu i moć. Pa ja sam sad veliki! Učenik sam predmetne nastave. Imam povijest, geografiju, informatiku, tehničku kulturu i učim jako teško gradivo. Vidio sam sebe po prvi put kao nekakvog  odraslog čovjeka, ali u dječjoj glavi. Osjećao sam se posebno među svim tim velikim učenicama i sam sâm sebe smatrao jednim takvim velikim. Bio je dobar osjećaj ići od učionice do učionice, od nastavnika do nastavnika i slušati svaki predmet. Bilo je posebno. I brzo sam se  prilagodio, tako da zapravo nije postojao razlog straha.

I 7. razreda sam se pomalo pribojavao jer su mi svi govorili da su fizika i kemija najgori i najteži predmeti ikad. Opet sam si stvorio nekakav strah u glavi. A na kraju su mi to postali omiljeni predmeti. Zato ne treba uvijek slušati starije, svatko ima svoj ukus. Bilo mi je super kad sam napravio svoj prvi pokus, koji je nažalost ispao čista katastrofa i po tome ću ga pamtiti, kad sam započeo razmišljati o prirodi, o pojavama koje se u njoj odvijaju, o raznorazinim procesima i silama. Osjećao sam se kao Sheldon iz serije The Theory of Big Bang. Posebno. Iako još uvijek moram dosta toga naučiti kako bih razumio barem polovicu te serije.

Sjećam se kad su me mama i tata upitali zašto pričam sam sa sobom, a zapravo sam ponavljao gradivo naglas.

Nikad neću imati tako dobre prijatelje kao što sam imao u osnovnoj školi. Naši problemi su još mali. Prijateljima se ponekad mogu češće okrenuti i reći cijelu istinu nego svojim roditeljima. I uvijek ćemo si nesebično pomagati i pričati o kojekakvim „problemčinama“ koje su zapravo najmanji mogući problemi.

Sad, kad sam 8. razred, osjećam se najviše najposebnije. Sad idem u najstariji razred u školi i zapravo sam, na neki način, dio razreda koji je uzor svim ostalim razredima. Nema nikog iznad mene od djece koji će me zezati i maltretirati. Imam sve teške predmete (koje drugi smatraju teškima, a meni su jako lagani) i osjećam se kao kralj. Mislim da se u životu još neću mnogo puta tako osjećati. Sad me još samo muči budućnost. Morat ću birati škole, zanimanja što mi teško pada jer me zanima toliko puno stvari. Žao mi je odlučiti se za samo jednu stvar.

Život ide jako brzo. Prolazi kao sunčeva svjetlost. A najljepši dio života je djetinjstvo. A djetinjstvo sam proveo u osnovnoj školi. Ona me odgojila, naučila, pokazala mi i pripremila za svijet u kojem ću se morati boriti za svoj kruh.

Što smo veći, i naši problemi su veći. Kad sam bio mali, najveći mi je problem bio nacrtati auto, sad se tome smijem, sad mi je najveći problem toliko se mučiti oko škole, učiti, štrebati, rješavati radne bilježnice, simpatije... Kad porastem, vjerojatno ću se tome smijati. A onda zaista dolaze pravi problemi. Što ako ne nađem posao? Ne stvorim obitelj? Osjetim se sam, napušten i usamljen? Prisjećat ću se vremena kad sam imao te najmanje probleme i smijati se njima.

Sjećat ću se svojih prijatelja uvijek i ostat će mi u sjećanju sve najbolje o njima. Kako smo bili luda ekipa, pripremali se za maškare, skupljali novce za roštilj, raspravljali kao u parlaonici. Sjetit ću se svog razrednika i mnogih njegovih dugih i poučnih govora.

Sjetit ću se... Moje škole koja me je odgojila.

Ali! Moje školovanje još uvijek nije gotovo. Imam još jednu cijelu godinu za proći. Očekujem da ću naučiti još puno zanimljivih informacija o svijetu, životu i sreći. Želim biti još spremniji za život i dobiti još veću snagu. A škola će mi u tome pomoći. Očekujem da ću se ovu godinu najviše družiti sa svojim prijateljima jer, kad malo bolje razmislim, to nam je zadnja godina da smo skupa, SVI zajedno i da smo tu jedan za drugog. Kasnije će mi to faliti pa sad to u potpunosti moram iskoristiti. Nadam se da ću ostaviti nekog traga na nastavnicima. Da će me upamtiti i sjetiti me se na ulici nakon kraja ove škole. Osjećam se živahno i sretno što još uvijek mogu uživati u njoj. Još uvijek želim dobiti puno petica u ovoj školskoj godini, biti ponosan na svako odgovaranje, na svaki ispit koji napišem. Želim još puno puta ući u svaku učionicu.

Osnovnu školu zato uvijek iskoristite do kraja. Nikad nemojte misliti kako jedva čekate da osnovna škola završi jer je to jedno od najboljih iskustava u životu. Imate prijatelje, prelijep jedan slatki i zabavni život. Pamtite sve i neka sve uspomene ostanu u vašem srcu zauvijek!

U ovom sastavku ne mogu napisati sve što mi se zapravo dogodilo u osnovnoj školi, ali i ne moram. Svatko nek se sjeća svoje škole i tog predivnog života. Tad sam molio Boga da postanem odrastao, a kad odrastem, molit ću Boga da opet postanem dječak s najmanjim mogućim obvezama. Sjećat ću se svakog smješka, pozdrava kojeg sam uručio nastavnicima, slova, broja, slike, pjesme, vježbe, ljubavi, mirisa sreće ...

Sjećat ću se... Svega.

Osnovna školo, hvala ti!

Karlo Szabo 8.a